-Željela sam napisati, ali već 15 minuta sjedim i razmišljam šta da napišem... Ne znam.

"A ljubav? Ljubav je počela toga 6. aprila, na Veliki petak, u crkvi Sv. Klare, u papinskom gradu Avinjonu, i trajala je kao i sve legendarne ljubavi, "zimi i ljeti, uvijek i na svakom mjestu, za cijelog života, i poslije života." Kada je pročitao retke iz knjige, umjetnik je uzeo kist i počeo slikati. Nikada unaprijed nije znao šta želi slikati, dobivao je inspiraciju, ali nikada stvarno nije imao sliku u glavi koju bi prenio na platno. Obuzeli su ga osjećaji i imao je potrebu uzeti kist za slikanje akvarela. Razmišljao je, kao i uvijek kada je slikao. Razmišljao je sada o Petrarki i njegovoj ljubavi prema Lauri. Kako je čovjek mogao voljeti osobu koju nije poznavao? Osoba koju je vidio taj dan u crkvi, mogla je biti bilo tko. Ili ne? Ljubav na prvi pogled, ili ljubav na pogled. Još uvijek mu nije bilo jasno. On nikada nije zavolio nekoga odmah kada ga je vidio, osim majku koju čak nije ni vidio, a zavolio ju je. "Ipak, majka je drugo," razmišljao je sada naglas dok je nanosio plave tonove na platno, "ona me je čuvala i bila tu od samog početka. To se ne da porediti" Ipak, mislio je da bi mogao razumjeti Petrarku. Umjetnik je shvatio da je ljubav različita kod svih ljudi. Poštovao je svačiju želju u srcu i smatrao da samo pojedinac može znati kakva je to ljubav uistinu. Od uma do uma, od srca do srca, svi drugačije volimo. Neki ljudi vole ljude različitog, a neki ljudi vole ljude istoga pola, naravno što se tiče ljubavi kao ljubavi prema partneru. Neki ljudi izražavaju ljubav tako što izgovaraju riječi: "Volim te!" , a neki čak nikada to ne izgovore, ali ipak vole. Svi su ljudi različiti ali u suštini su isti. Tako je i ljubav. Svaka je različita i posebna ali u suštini ljubav je ljubav. Umjetnik je sada dodavao žute i bijele boje. Zapravo, bijelu boju je uvijek koristio i nikada nije slikao ako ne bi imao bijele boje. Zaključio je da je za njega bijela boja-boja ljubavi. Boja koja uvijek sve popravi, boja sa kojom druge boje izgledaju mnogo ljepše.
Umjetnik je već dva sata bio na nogama i slikao, kada ga je prekinulo zvonce na vratima.
Slika je ostala iza njega. Bila je to tek započeta slika i bez mnogo boja. Zapravo, na slici se nije znalo ništa osim da plava boja predstavlja nebo, a žuta sunce. Valjda... Niko ne zna kakva se to želja u umjetnikovom srcu rodila.

Kažu ljudi da nije normalno željeti samome sebi zlo. Po mom mišljenju nije normalno željeti bilo kome zlo. Dobro, to smo rasčistili. Ako želiš nekoj osobi zlo, bilo da je to tvoj poznanik ili ti sam ili neko drugo ljudsko biće, onda nisi normalan, je li, očito nešto nije u redu s tobom...
Eh sada, možemo reći da je bolest zlo. Po mom mišljenju jeste ružno i zlo. Kaže se:" Ne daj Bože nikome."

Dalje možemo govoriti.... Ja, s namjerom, dakle obujem starke, tanke štrample i haljinicu danas kada je temperatura 9 stepeni C. I ja također, odem jučer na bicikl u tankoj majičici, iako znam da me malo ko pecka grlo i znam da puše vjetar. Također sam uvijek željela da slomim ruku, a posebno u ovaj posljednji period.
Prije sam se nesvjesno oblačila slabo, a sada valjda sa namjerom. Sa čvrstom namjerom da se prehladim i da ne idem u školu! Ne mogu da vjerujem. Zapravo tek sada shvatam da sebi činim zlo, a željeti i činiti zlo osobi, živom biću nije normalno. Kontradiktorna sam sama sebi.

Toliko puta mrzim ono što sam ja i ono što se mojom ličnošću zove. Evo sad se pitam što je to tako. Zašto svaki Božiji dan stojim pred ogledalom i gledam. Gledam u njega mirno, očima uperenim u neke tamo oči. Gledam sebe kroz te oči i gledam ono izvan njih. A onda, pobjegnem odjednom kada ne mogu više da gledam. Gadi mi se prizor i gade mi se moji postupci. Koga ja to vidim u ogledalu? Čije su to oči tako ledeno hladne, koga ja to gledam?
Nisam ja toliko jaka. Niti sam toliko odlučna. Zapravo, skroz sam neodlučna. Gdje je nestao moj trud, stav, vjernost, toplota i umiljatost?
Ko sam ja i gdje je moja ličnost?

Ne znam šta me to hvata. Ne znam šta je i zašto se toliko bude moje emocije. Plakala bih zbog sreće. Zbog trenutaka koji su ispunjeni ljubavlju i zajedničkim smijehom. Vjetar piri, svježe je. Noge mi se lede u ljetnim japankicama. Sladoled, 3 kafe i 4 čaše vode. Ramazanska noć, kao i svaka druga ljetna noć. I moje naselje, kao mali grad. Pokoja provala i neka ozbiljna priča. U posljednje vrijeme, jako sam se raznježila. Večeras smo imali slatki dan, također. To je privatna manifestacija koju je već bila uhvatila paučina, jer smo mi cure, odrasle. Jedna ode u gimnaziju, druga završava pravo. Pravo. Moj otac je završio pravo. Kada samo pogledam sliku mog babe u studentskim danima. Svaka bi ga za sebe poželjela. Pitah otkuda je završio na pravu. Veli da je on želio postati književnik i historičar. Ali, profesor historije, odgovorio ga je. Rekao je da se od toga ne živi. "Jesi li ti vidio ikada neki drugi kaput na meni osim ovog crnog, za ove četiri godine? Od historije i književnosti se ne živi. Upiši pravo, medicinu, ekonomiju."
I tako, on kupi knjige za pravo i poče o pravu.
Moji bližnji, naša ljubav i neki osjećaj , koji drugi, to je sreća.

Želim jak zagrljaj. 
Možda i ne želim.
Doista, više ne znam ni što želim. 
Istina, znam da želim biti svoja, ali mi ne ide. Ne znam ni što sam.

Hmm. Pa da. Zar sam i mislila da će uraditi nešto spektakularno? Jesam. Oni su tako i predstavljali svoj rad. Prvorazredni su, najbolji u BiH. Nekako, baš su puni sebe. Doktor je izuzetak. On nije loš. Doktorica i tehničar jako su me iznervirali. Moj doktor koji se je brinuo, bio pažljiv koliko god to može jedan muškarac. Doktrica, pa dobro i ne mogu reći da je loša, ne želim da pretjeram, jednostavno ne mogu nešto da je podnesem. Ne treba biti toliki optimista i pretjerivati. Da li je mogla biti realna? Ne znam. O tehničaru ne želim mnogo. Mladi čovjek, pun sebe, umjetnik, vele. Neka hvala, nisam ja tvoj umjetnički rad. Ne, zapravo mi ništa više i nije važno. Imat ću u ustima neki drugi materijal, nešto drugo. Strano tijelo. Iako oni vele da neću. Toliko novca, toliko vremena, toliko nadanja. Zašto mi je prodavala šuplju priču da će to izgledati spektakularno? Mogla mi je lijepo reći da se ne nadam previše. Pa da. Njoj idu pare u džep. Svatko svoje hvalisa da bi ga prodao. I tako su mi njih troje ćeprkali po mojim već razvaljenim ustima. Tada sam se počela iznenadno osjećati kao da nisam bitna. Zdravo, ja sam tu. O meni se tu radi. Što je najgore, na meni se radi. Volim kad se ljudi obaziru, jer meni trebaju ljudi koji se obaziru jer ja sam po prirodi takva da se ne namećem. Možda je sve i do mene. O da, pa moram reći da je to što tehničar nije bio u svojoj nekoj uniformi i što je smrdio na duhan totalno neprofesionalno. Dosta, što ja ocrnji ljude. Šta ću, morala sam upotrijebiti ispušni ventil ovdje, suze kao da nemaju prostora za rad. Žao mi je što sam malo razočarana. Biće bolje, biće bolje, nadam se.
Da niko ne sazna za moja osjećanja, pogotovo roditelji. Ne želim da ih sekiram, ne želim da budem u centru pažnje. Neka barem neko bude zadovoljan. Ne, to im sigurno ne želim uraditi. Bilo bi to jako, ma ne bih rekla ni bezobrazno.... Doduše, nisam skupila hrabrosti i sačuvati suze, zaplakah u autu pri povratku kući. Vidje me sestra, i šta ću sada. Najbolje bi bilo da sam i njoj prećutala. Tako bih se najljepše osjećala. Jedva sam zadržavala suze i na onoj stolici pred uperenim svjetlom u mene.

Drago mi je bilo da sam bila dobra pacijentica. Ili to svima govore? Nikad neću moći saznati.

Boli me jer sam bila bezobrazna.
Tako želim da postoji samo još jedan razred osnovne škole.
Ništa, znam da je sve uzaludno.
Nedostupan broj. Osjećam se nemoćno, slabo.
Kao da se ne mogu neke stvari ispraviti. Kao da ne mogu.
Zaista poželim pored sebe nekoga ko će me voljeti i pridavati mi pažnju.
Ne mogu više da budem strpljiva. Ali, moram.
Možda sam nekada i imala ljude koji su me voljeli i pridavali mi pažnju. Sama sam ih otjerala.
Sada tek vidim koliko mi znače.
Strpljenje, ništa mi drugo ne preostaje. Strpljenje i vjera.



Makarska. june 2010.

Pa i ja biram svoje.
Biram li? Mogu li?
Ne znam kako.